Osmi mart mogao je biti bilo koji dan. Mogao je biti bilo
koji datum, izazvan ma čime u ljudskoj istoriji ali je on iznikao baš tad i baš
u datim okolnostima. 8. marta 1857. žene su organizovale protest boreći se
protiv loših uslova rada i niskih plata. Uskoro su osnovale sindikat i čitav
pokret oslobađanja žena je započeo. Borba za ravnopravnost i dan danas traje.
Međutim, postoji jedan aspekt ove bitke koju mi same, a ne društvo, previše
olako zapostavljamo.
Zašto 8. mart nije samo o poslovnoj ravnopravnosti
Previše se puta fokus stavlja na monetarni aspekt, na borbu
za bolja radna mesta, veće plate, uslove, porodiljska bolovanja, mobing... Sve
su ovo itekako validne teme, kao i zlostavljanje u porodici, osnaživanje
ženskog preduzetništva ili kreativnih aktivnosti. Ono što međutim veoma često
zaboravljamo jeste to kako tretiramo same sebe. Svoje zdravlje. Svoje telo. I
koliko brinemo za one nama najbliže žene...naše ćerke, majke, bake...
Mama moje drugarice je otišla kod lekara tek nakon što se onesvestila. Tek kada
je bilo očito da nešto nije u redu. I lekari su je uverili da je to ništa. U
roku od par meseci je više nije bilo. Galopirajući kancer koji je mogao biti
rešen uz kombinaciju nesrećnog i površnog pregleda i dugogodišnjeg
zapostavljanja posete lekaru doveo je do toga da rešenja više nije bilo.
Profesorka hemije iz moje gimnazije takođe je, uzdajući se u svoju mladost, u
roku od 6 meseci izgubila svoju bitku. Danas ću, sutra ću...Kada ste poslednji
put otišle na pregled?
Žena je ženi stub
S druge strane sve je više udruženja poslovnih žena,
preduzetnica, radnica, akcija za zdravlje žena, za podršku ženama. I naravno,
uz čast izuzecima, sve ovo vode upravo-žene. Mi smo te koje smo jedne drugima
stub i mi smo te koje jedne druge najbolje možemo da razumemo.
Mi znamo kako nam je i sa čime se susrećemo. Mi razumemo izazove usaglašavanja
privatnog i poslovnog, naših empatičkih i sentimentalnih predispozicija i
agilnih, inicijatorskih sposobnosti koje dolaze u fokus kad nam se da prostor.
Sve je više onih na koje se možemo ugledati.
Ali, da li zaboravljamo nekad da se ugledamo na naše mame, bake? Njihovi životi
su bili toliko drugačiji od života danas. Toliko ujednačeniji. Toliko okruženi
nekim generalnijim vrednostima. Ova era individualizma je danas svakako donela
i mnogo toga pozitivnog. Svi smo dobili prostor da se iskažemo kao ličnosti, da
pronađemo ,,sebe“ (šta god to bilo nekad), da kreiramo svoj mali svet. Ipak,
negde se postavlja pitanje ako je već 8.mart doneo toliku slobodu ženama da
budu ravnopravne, da li se i naš svet gradi na bolje? Uz slobode idu i
odgovornosti. Ne samo što moramo biti tu jednee za druge, već onda moramo
preuzeti i odgovornost u izgradnji sveta danas. Moramo biti zdrave, uspešne,
vedre i srećne pre svega.
Da li ste srećne?
To je ultimativno pitanje. Jedino. To je poenta. Biti zdrav i srećan. Sve
ostalo jeste individualno i borba 8.marta je pre svega u borbi za uslove. Za
postojanje izbora. Jednako se u tome bori jedna domaćica sa svojim toplim
obrocima koje sprema svojoj porodici, baka u penziji koja svoja umeća pakuje u
zamrzivač, frižider ili fioke pune toplih rukotvorina, poslovna direktorka koja
vodi računa o timovima i stotinama ljudi, žena iza volana, stjuardesa, hostesa,
blogerka, doktorka, medicinska sestra, profesorka, vaspitačica ili ti koja ovo
sad čitaš, ako nisi već i spomenuta. Sve se mi borimo zajedno i sve mi moramo
voleti jedna drugu. Sve radimo na tome da onoj drugoj bude lakše, a pre svega
da onima koje dolaze, ali i onima koji odlaze bude bolje.
Jer teško je. Kad si zdrav je teško, a kamo li kad si bolestan. Mi to gledamo
svakoga dana. Mi smo tu sa vama kada ne znate više kud, kada vam je najteže,
kada vas boli ili kada nekog vama bliskog boli. Mi smo tu da vam pokažemo, da
vam pomognemo, da olakšamo. Svaka od nas je najbolja u nečemu. I treba to
najbolje da negujemo. Pored toga, treba da budemo najbolje u ljubavi, najbolje
u podršci koju pružamo jedne drugima i najbolje u onoj svojoj suštini koju
pružamo ljudima oko sebe.
Vaša Mobilna sestra